U Zbirci glazbala kordofona ima oko 130, a najzastupljenije su gusle – glazbala s jednom (jednostrune) ili dvije strune (dvostrune), korpusa prekrivenog tankom životinjskom kožom, koje potječu iz Slavonije, Srijema, Like, Dalmatinskog zaleđa i Dinarskog područja, zatim iz Srbije, Bugarske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Albanije. Najviše ih je s područja Crne Gore i Dinarskog zaleđa.
U Kuhačevim zapisima pronalazimo rezultate njegovih terenskih istraživanja prema kojima dobivamo uvid u rasprostranjenost gusli i njihovu ulogu u životu seljaka tijekom druge polovine 19. stoljeća. U svom radu Prilog za poviest glasbe južnoslavjenske: kulturno historijska studija Kuhač zapisuje: "Po Srbiji, Srijemu, Bosni i Hercegovini nalaziš gusle malne u svakoj kući; mlado i staro, mužko i žensko, dapače i djeca guslaju; svećenik i vojnik, poljodjelac i načelnik, hajduk i prosjak. Narod toli predmnieva umienje guslanja, da pruža gostu (bio on i tudjin) odmah, čim se je nešto porazgovorio i dao mu okrepe, gusle u ruke, veleći mu, neka zapjeva uz nje. Gusle su vjerna uzdanica, kojoj se najprije kazuje svaka radost i svaka tuga. Bez njezinih zvukova ne može biti ni jedne svečane zgode, nijedne zabave; bez te tješiteljice ne podnie narod slovjenski svojih jada, ne sačuva svoje narodnosti, ne uzdrža u pameti svoje pojezije ni svoje poviesti" (Kuhač, 1877: 8).
Gusle se izrađuju od drveta. Gusle iz Zbirke glazbala uglavnom su izrađene od javorova drveta. Sastoje se iz nekoliko dijelova: glava (sam vrh vrata) koja je najčešće u obliku životinjske (konj, divokoza, zmija) ili ljudske figure (mogu biti narodni junaci); vrat koji nema prečnica, a struna se ne pritiskuje na njega već se prsti samo ovlaš prislanjaju na nju pri guslanju; karlica, varjača ili korpus koji je uvijek izrađen iz jednog komada drveta, a preko kojeg se prevuče štavljena ovčja, janjeća ili jareća koža. Na koži su izbušene glasnice (rupice) kojih ima od pet do deset, a čija je osnovna funkcija proizvodnja što boljeg zvuka. Na gornjem dijelu vrata ispod glave probušena je rupa u koju je utaknut ključ (čivija) koja se koristi za zatezanje strune, a na koži korpusa nalazi se kobilica preko koje je struna zategnuta. Gudalo je obično izrađeno od tvrdog drveta u obliku luka s oko 40-ak konjskih dlaka uzetih s repa. Gusle se često bogato ukrašavaju raznim rezbarijama. Na dnu korpusa najčešće je izrezbaren križ.
Simbolička vrijednost gusala je u narodu bila izuzetna pa Kuhač navodi kako "… skupocjene starinske gusle čuva narod velikim štovanjem, te jih ni uz koju cienu ne prodaje …" (Kuhač, 1877: 6).
Nadalje, smatra Kuhač, bogatstvo ukrašavanja uvjetuje vrijednost gusli, pa su tako one ukrašenije i vrednije. Tu svoju tvrdnju potkrepljuje pričom s terena gdje je neki guslar-prosjak imao prekrasno ukrašene gusle s mnogo "… naresa i znakova …". Te je gusle dobio u nasljedstvo od svog djeda. Kuhač mu je ponudio priličnu svotu novaca, nadajući se kako će njome uspjeti otkupiti gusle. Međutim, kazivač mu "… prizna doduše da bi mu ti novci dobro došli za popravak kučice u Budincih (u Slavoniji), ali da se ipak ne može rastati sa svojimi guslami osobito s toga, što mu je djed na umoru rekao, neka si krije gusle izpred tudjina i neprijatelja, a najpače izpred gospode, te neka prilježno motri znakove na njih." (Kuhač, 1877: 6-7).
Društvena funkcija gusli snažno je bila izražena na kraju radnog dana kada su se prepričavale priče iz svakodnevice. Uz gusle se pripovijedalo i o povijesnim događajima koji su se zbivali "… medju južnimi Slovjeni i njihovim din-dušmaninom Turčinom" (Kuhač, 1881: 268). I danas se gusle koriste kao dio tradicijske hrvatske glazbene baštine kod određenih proslava i svečanosti kako bi se ispjevali ratni događaji, opjevali ratni junaci, ali i svakodnevica.
U izvorima i literaturi spominju se i guslari slijepci. Guslari slijepci putujući su svirači koji ne putuju bez smisla i konačišta već imaju zacrtanu rutu kojom se kreću. Kuhač navodi: "… budući da se sliepci kreću uviek istim putem, uredjuju si u tudjini stojna konačišta, nekakva vrst prosjačkih svratišta. Takovo mi poznato svratište sriemskih sliepaca jest u selu Lašćinah kod Zagreba pri seljaku Očiću. Ova se svratišta baš izplaćuju, jer guslar preko nade mnogo troši, budući da im je «otac svratišta» ne samo gazda nego i posrednik, koji prodaje naprošena njihova jestiva. Guslaru i njegovu konju bilo bi naime pretegotno dopremati kući sve darove in natura." (Kuhač, 1881: 173).
